Nakon proširenja EU sa 15 na 25 zemalja članica, pojavila se potreba za novim pravnim aktom, kojim bi bili regulisani ustavna pozicija i nadležnosti EU.
U Rimu, 29. oktobra 2004. godine, postignut je dogovor o ustavu EU, koji je potpisalo svih 25 predsjednika vlada zemalja članica.
U procesu ratifikacije građani Holandije i Francuske naredne godine odbili su ustav, čime je i cijeli projekat propao.
Uslijedio je takozvani period razmišljanja, koji je završio 2007. godine, kada je Njemačka preuzela predsjedavanje EU. U Berlinu je od strane svih zemalja članica usvojena deklaracija da ponovo bude pokušano usvajanje ustava EU. U junu 2007, pod njemačkim predsjedavanjem EU, počeli su mukotrpni pregovori oko dokumenta koji bi zamijenio odbijeni ustav.
Krajem tog mjeseca došlo se do kompromisnog rješenja, kojim je, na insistiranje nekoliko zemalja članica pažljivo izbalansirana terminologija kako bi iz dokumenta bili izbačeni svi izrazi koji podsjećaju na ustav.
Dokument, koji je dobio radni naziv Reformski ugovor, sadrži obrise budućeg Lisabonskog ugovora. On je sadržavao većinu odredaba iz odbačenog ustava, ali je odlučeno da se, umjesto potpuno novog dokumenta, amandmanski djeluje na postojeći ustavni okvir EU. Usvajanju dokumenta najviše se protivila Poljska. Nakon što je od Njemačke predsjedavanje Unijom preuzeo Portugal, u Lisabonu je 13. decembra 2007. godine potpisan dokument koji je po mjestu potpisivanja dobio naziv Lisabonski ugovor. Prvobitno je bilo predviđeno da ugovor stupi na snagu 1. januara 2009. godine, ali je zbog irskog odbijanja na referendumu termin pomjeren kako bi se građani Irske o njemu ponovo mogli izjasniti. Nakon što je nedavno održan novi referendum u Irskoj, u kojem su građani prihvatili Lisabonski ugovor, stupanje na snagu ugovora ostalo je samo formalnost, 1. decembra ove godine, skoro godinu dana nakon prvobitnog datuma će stupiti na snagu.
Lisabonski ugovor u svojoj suštini jača evropske institucije i pojednostavljuje način donošenja odluka. On će, među ostalim, imati i reperkusije na prijem BiH u EU, jer će se prilikom ulaska BiH u EU značajno pojednostaviti i ubrzati procedure prijema. Iako Lisabonski sporazum stupa na snagu 1. decembra ove godine, pojedine njegove odredbe počeće se primjenjivati tek od 2017. godine, ostavljajući prostor zemljama članicama da se dogovore oko osjetljivih pitanja, poput načina glasanja i donošenja odluka. Tako će, na primjer, sadašnje odredbe o načinu glasanja u Savjetu EU ostati na snazi do 2014. godine, kada će početi primjena odredbe dogovorene Lisabonskim ugovorom, dok će zemlje članice sve do 2017. godine moći zahtijevati korištenje starog načina glasanja.
Lisabonski ugovor je u suštini paket amandmana na dva pravna akta, i to na Rimski sporazum iz 1957. godine, kojim je uspostavljena Evropska ekonomska zajednica, te Mastrihtski sporazum iz 1992. godine, kojim je osnovana EU, čime EU i dalje ostaje bez klasičnog ustava, kakav je poznat u većini zemalja. Lisabonskim sporazumom je takođe predviđeno da Povelja o temeljnim ljudskim pravima postane sastavni dio evropskog ustavnopravnog okvira, čime ona formalno postaje pravno obavezujuća za sve zemlje članice.
Glavne amandmanske promjene na dosadašnji ustavni okvir EU odnose se na uspostavljanje novih i jačanje postojećih evropskih tijela, regulisanje načina glasanja i donošenja odluka, redefinisanje nadležnosti između EU i pojedinih zemalja članica. Takođe, važno je napomenuti da je dio odredbi Lisabonskog ugovora u stvari samo formalno "stavljanje na papir" institucija i procedura koje već postoje. Na primjer, Lisabonskim ugovorom uvodi se evro kao zvanična valuta EU, iako evro defakto već postoji.
Vukan Joldžić
